support the author

Friday, April 18, 2008

Razgovor s Nihadom Hasanovićem



Nihad Hasanović, pisac i prevoditelj, rođen je u Bihaću 1974. Njegov roman O roštilju i raznim smetnjama, s podnaslovom Kako rat ne zaboravlja svoje đake, objavljuje ugledni Algoritam. Ovo je razgovor, ili jedan iscrpniji interview s piscem, vođen u razdoblju od jula do oktobra 2008. Tokom narednih sedmica, razgovor će biti objavljivan u nastavcima.

Roman možete naručiti ovdje.
Description



Prvi dio, Počeci, književni uzori



Drugi dio, O Nihadovom novom romanu, Bosni i političkim pitanjima



Treći dio, O postmoderni, zločinima i religiji, i mnogim drugim stvarima



Četvrti dio, O apatiji, domaćoj književnosti kao svjetskoj, i nauci


Click here for the English version


Prvi dio


Počeci, književni uzori





Da počnemo od početaka, s prošlošću. Da li možemo govoriti o piscima koji su uticali na tebe? Puno pisaca govori o prelomnom momentu kada su shvatili da će pisanje biti njihov poziv. Kada je to tebi postalo jasno?

Već u srednjoj školi. Presudan je bio uticaj latinoameričkih pisaca, prije svega Borgesa i Márqueza, pa dijelom i Cortázara, ali Cortázara više kroz nešto što sam zamišljao da bi mogao da bude taj pisac, odnosno da bude njegovo djelo, jer nisam imao mnogo prilika da čitam njegovu prozu, možda nekoliko fragmenata.

Jednom sam bio u Zagrebu s roditeljima, godinu-dvije prije početka rata. Šetali smo Ilicom i ušao sam u neku antikvarnicu. Ondje sam vidio, na vrhu ormara, sabrana djela Jorgea Luisa Borgesa, u tvrdom uvezu. Buljio sam u njih kao hipnotiziran. Roditelji su mi ih kupili i ja sam se dao na čitanje.

Danilo Kiš mi je bio iznimno važan – čitao sam ga s Klaićevim rječnikom u ruci – ne samo u kreiranju mene kao pisca, tog nekog alter-ega, te druge ličnosti koja postoji paralelno s tim nekakvim Nihadom građanskim licem. On je bio važan i zbog toga što me potakao na razmišljanja o književnosti ne kao proizvodu nacionalnom, narodnom, etničkom, nego kao o proizvodu čovječanstva. Izravna je njegova zasluga u tome što me nagnao da intenzivnije učim strane jezike. Dobro, ja sam išao drugim putem: taj veliki čovjek je imao sreće da od majke nauči mađarski, govorio je izvrsno ruski i francuski, bio lektor za srpskohrvatski u Bordeauxu. A ja sam u početku bio samouk: poučavao sam sebe francuskom, pabirčio latinski; engleski mi je, kao i većini, dolazio preko mas-medija, preko televizije, filmova, rok-muzike, a kasnije i kroz knjige.

Ti si spomenuo još neke, Ruse. Možda to jeste sušičavo i tuberkulozno od mene, ali guštao sam i ruske pisce, Gogolja – Mrtve duše, Dostojevskog – Zle duhe i Zapise iz podzemlja. Smijao sam se i padao u očaj čitajući Turgenjeva, Zamjatina, Gazdanova, Harmsa... Mnogima se neće svidjeti ono što ću reći, ali i Tolstoj ima draži. Ne bih smio zaboraviti ni svoj dug književnicima starog Rima, pjesnicima, prozaistima, historiografima, Katulu, Ovidiju, a naročito Petroniju i Tacitu. To su samo neki od majstora pera iz cijelog svijeta koji mi padaju na pamet. Sigurno sam propustio spomenuti i neke druge koji su mi bili i ostali jednako važni.

Dakle možemo reći da je tvoja odluka da postaneš pisac bila formirana već za vrijeme srednjoškolskih dana.

Svakako. U to vrijeme, u završnim razredima, trećem i četvrtom, družio sam se s Plohlom Feliksom, koji je, po ocjeni profesorice srpskohrvatskog jezika, bio najdarovitiji učenik u razredu što se tiče jezičkog izražavanja. Stalno je dobivao 5+, dok sam ja bio katastrofalan u pisanju sastava. Imao sam nekakvu gadnu blokadu kad treba raskriliti zadaćnicu i napisati svoja razmišljanja i meditacije. Pred praznim papirom osjećao sam se veoma glupo. Nas dvojica smo se družili. Dosta je uticao na moje književne početke. Kad sretneš nekoga ko je nekoliko koraka ispred tebe, kod kuće izmišlja književne vježbe za usavršavanje stila i još kada dio tog znanja prenese na tebe, to ti dadne energiju, elan. Tada sam napisao i prvu priču koja je bila nadahnuta SF-om.

Kako se zvala? Možeš li se sjetiti?

Ne mogu. Ali sjećam se da je govorila o rudarima koji dirinče na dalekoj planeti i nose nekakve cipele bez pertli. Kao, otrcani su, nemaju novca. U to doba čitao sam i Bibliju, Kur'an, Toru, knjige od kojih mi nije ostalo mnoga toga lijepog u sjećanju. Možda sam bio pod snažnim uticajem izvjesnih predrasuda. One možda i jesu, u sferi literature, vrhunska ostvarenja, ali za mene su pojedini romani i pripovijetke latinoameričkih prozaista kudikamo značajniji od tih sveznajućih svetih spisa.

Dakle možemo konstatirati da su latinoamerički pisci imali presudan uticaj na tebe da i sam počneš pisati?

Da. Neki pizzazz, što bi Amerikanci rekli, probijao je iz tih naracija, neka magma kreativna, nešto što je u njima postojalo, a ja tada nisam bio kadar imenovati, nisam bio svjestan šta me je to mamilo da čitam. Čar pripovjedanja kod Borgesa, svojevrsna baroknost kod M
árqueza, kod Borgesa pogotovo ta osviještenost o tome šta je pisac u svijetu. Taj porteño te uči dostojanstvu i ozbiljnosti spisateljskog poziva. Pisanje, znači, nije samo kreativna igra. Kroz svoje kratke priče, intervjue, eseje, Borges je dao značaj toj vokaciji. Ne mislim na politički angažman u Sartreovom stilu. Borges nije bio izrazito politički angažiran, ali ne može se sva priča o književnosti svesti na to da li je pisac involviran u politiku ili ne.


Borges je rekao da jezici nisu sinonimni, da svaki ima svoj okus, i da je neke stvari, odnosno, većinu njih, nemoguće iskazati u drugom. Pisac i prevodilac su prema tome dvije potpuno različite osobe. U kojoj mjeri je poznavanje stranih jezika značajno za pisca? Svjedoci smo danas, na našim užim i širim prostorima, velikog kruga ljudi u najvišim ešalonima književnog i književno-teorijskog života koji ne govore niti poznaju strane jezike. Šta misliš o takvim piscima i kritičarima te da li je moguće uspostaviti paralele između tvog pisanja i prevodilačkog rada?




Što se tiče prevođenja, ja, kad bih mogao živjeti od pisanja, ne bih preveo ni slovceta. To radim iz nužde i shvatam to kao zanat, kojim mogu zaraditi nešto novca. Pisanje, pak, zahtijeva mnogo više truda, ali od toga ne mogu preživjeti. Prevođenje sa i na francuski jezik stoji kao pribježište u nekoj pretpostavljenoj materijalnoj nevolji. Ne bih volio trošiti vrijeme na prevođenje. Mislim da je, prije svega, važno znati jezik radi sebe i koristiti ga praktično. Istina, samo prevođenje ti omogućuje da izoštriš osjećaj za riječi i u tom smislu je korisno. Različite forme prevođenja donose i različite količine novca. Recimo, kao simultani ili konsekutivni prevodilac, zgrnućeš za nekoliko dana više para nego što ćeš zaraditi sadomazohističkim pisanjem romana koje može potrajati nekoliko godina. Ali samo prevođenje, bilo ono pismeno ili usmeno, izoštrava, kako rekoh, osjećaj za riječi, ne samo za strane nego i za domaće, jer stalno praviš distinkcije, smišljaš ekvivalente, nadnosiš se nad nekim riječima koje si mislio da poznaješ, a ustvari si živio u zabludi. To su – da upotrijebim termin iz prevodilačkog slenga – „lažni prijatelji“. A sada, zašto je znanje stranih jezika stvarno dobro, ja mislim da je važno upravo zato – da postaneš svjestan granica svog temeljnog neznanja.


Mislim da nema nikakve dileme oko toga.

Neki će ljudi možda reći: "Može se bez znanja stranih jezika." Izvjesne osobe mogu bez toga, slažem se. Mi danas živimo u Bihaću, malom gradu hiljadama kilometara udaljenom od važnih svjetskih događanja. Ipak, vjerujem da se svijest o pripadnosti čovječanstvu polagano profilira i da je mnogo opipljivija, realnija nego što je bila prije sto ili dvjesto godina, zahvaljujući i medijima i internetu, a i porastao je broj ljudi koji govore više stranih jezika. Tako da neko ko sjedi u Sanskom Mostu i ima konekciju na internet – mada se tu ne radi o velikom broju ljudi – može osjetiti bitisanje svijeta. To je bilo nezamislivo prije sto-dvjesto godina. Lakše nego ikad u istoriji, možeš skinuti s interneta članak i informisati se o stvarima koje su ti nedostupne na maternjem jeziku.

Kod nas vlada oskudica naučnopopulizatorskog štiva. Mi smo, nažalost, hendikepirani zbog toga, nemamo kvalitetne naučnopopularne magazine, nemamo zanimljive i educirane populizatore nauke. K tome, nema ni validnih instituta ni specijalizovanih zavoda ni snažnih naučnih centara koji bi bili izvorište naučnog razvoja i distribucije te vrste znanja. Nedavno je u pogon pušten monstruozno glomazni CERN-ov sudarač čestica izgrađen pod zemljom, na dvomeđi Švicarske i Francuske. Nijedan od najznačajnijih bosanskih sedmičnjaka nije tom događaju poklonio adekvatnu pažnju. I šta ti preostaje nego da potražiš informacije na drugim jezicima ako želiš saznati detalje?


Da li je pisac po tebi ograničen nepoznavajem stranog jezika?

To je vrlo osjetljivo pitanje. Među poznatim i popularnim ličnostima koje pripadaju književnoj eliti, ima sijaset onih koji ne govore strane jezike. Kada to kažem, mislim da te osobe ne poznaju dovoljno strani jezik da bi se njime služile u punom kapacitetu, da bi na njemu čitale knjige, komunicirale, obavljale korespondenciju. Neko sebe može uvjeriti da govori taj i taj strani jezik ukoliko upotrebljava stotinjak riječi tog jezika.

Studirao sam francuski jezik i ne mogu reći ni dan-danas da taj jezik znam. Možda to zvuči skromno, ali proces učenja francuskog jezika, kao i engleskog, kod mene još uvijek traje. I danas uzmem knjigu, bila ona na francuskom ili engleskom, otvorim rječnik i idem korak po korak, kao prvačić, kroz tekst. Nisam imao mogućnost da provedem nekoliko godina u inostranstvu i da do perfekcije ovladam stranim jezikom, ali njihovo poznavanje mi je od velike pomoći u mojoj samoedukaciji.


Dakle ti ovome problemu pristupaš suptilno. Ja mislim da pisac danas sigurno nije isto što i pisac od prije pedeset ili sto godina, upravo i zbog tih stvari koje imamo, interneta i sl. Mnogih stvari koje su učinile pristupačnim nešto što je u nekoj bliskoj prošlosti bilo jako daleko, mislim da današnji pisac bi ipak trebao poznavati strane jezike.

Radi se o razlici u paradigmi, u viđenju svijeta. Za pisca se podrazumijeva da ima određene jezičke kompetencije, da lakše hvata riječi, da ih s većom efikasnošću pamti, zapaža ili definiše. Ne mislim da je veliki problem za prosječnog pisca da ovlada stranim jezikom. Ne mora ga govoriti savršeno, ali zašto ne bi mogao na njemu da komunicira i čita? To je ostvarivo uz izvjestan napor.

Psihološki profil tu igra presudnu ulogu. Ako je neko proveo četrdeset godina života bez postojane želje da uči strani jezik, bez želje da u jedan takav poduhvat uloži svoju intelektualnu energiju, to izbjegavanje, taj manjak interesa govore dosta o toj osobi. Govorim prije svega o pojedincima kojima se pružala prilika da se upuste u avanturu učenja stranog jezika, a ne o onima koji iz nekih tragičnih razloga, recimo ekonomskih, socijalnih, nisu imali tu sreću. Namjerno jednojezične osobe možda ne doživljavaju svoju monolingvalnost kao žalostan promašaj u životu. Ali za mene je to kao kada bih bio pokraj nekog prekrasnog i zanimljivog grada, kao kad bih se nalazio negdje kilometar od njega i imao mogućnost da obiđem taj grad, međutim to ne želim zbog neke zadrtosti, žilavih predrasuda, oholosti, duhovne zaparloženosti, zaljubljenosti u svoj zavičaj i društvance koje me cijeni. I umjesto da napravim korak prema nečem novom i uzbudljivom, pola stoljeća stojim u prikrajku ne želeći da proskitam tim gradom.

Super slika baš.

Učenje jezika je to: ulaziš u jednu kulturu, istražuješ je, napajaš se njom. Borges je, kažeš, rekao za jezike da nisu sinonimi. Oni su kao i ljudska bića, potpuno zasebni, originalni. Ako se ljudi ponekad drastično razlikuju, to ne znači da ne mogu komunicirati. Isto vrijedi i za jezike. Postoje izvjesne sličnosti, izvjesna preklapanja, univerzalije. Ima ljudi koji nauče strani jezik, pa opet kao da ono što su naučili nije naleglo na odgovarajuće moždane vijuge: bez obzira što govore strani jezik, on ih ne čini manje nacionalistima ili uskogrudima. Postoji i taj fenomen, da se vratimo opet u taj fantazmagorični velegrad: to je isto kao kada bi ga posjetio ali ništa ne bi naučio, samo bi šetao slijep i gluh i vratio se u svoju postojbinu a da, osim možda kroz grozničavi šoping, nisi prikupio nikakvo iskustvo.

Ljudi govore strane jezike i uče ih iz pragmatičnih razloga, ali ponekad ne osvijeste šta to stvarno ulazi u njihov mozak. Druge osobe misle da sve važne stvari mogu saznati u okviru sopstvenog jezika. Meni je taj stav malo zabrinjavajući. Ta pojava se odnosi na književni i intelektualni milje ponajviše u BiH. Radi se o generaciji pedesetogodišnjaka i starijima koji tvrde da govore strane jezike. Međutim, oni ih zapravo ne govore, ne praktikuju ih, ne čitaju literaturu na tim jezicima i nisu sposobni da vode konverzaciju na njima, koja, razumljivo, ne mora uvijek teći glatko, ali bitno je da se odvija. Ipak mi živimo u jednoj malenoj zajednici. Unutar nje kulturne institucije, novine i časopisi, obrazovne ustanove ne nude relevantne informacije u svom njihovom obilju i izdiferenciranosti.

Otkako sam pročitao priče Kiša i Borgesa u srednjoj školi, za mene je književnost prije svega svjetska književnost. Volio bih da tako i ostane. Mogu pisati o najzakučastijim, najlokalističkijim stvarima u svojim prozama, ali uvijek ću imati u glavi ideju da je to tek parče u mozaiku svjetske književnosti, a ne nacionalne, bila ona bosanska, bošnjačka, južnoslavenska. To je možda antipostmodernistički, ali takvo je moje uvjerenje. Ja nisam sposoban govoriti u ime naroda, određenog grandioznog kulturnog ili etničkog identiteta. Pogotovo ne religijskog.


Drugi dio


O Nihadovom novom romanu, Bosni i političkim pitanjima



Upravo si napisao svoj prvi roman „O roštilju i raznim smetnjama“. Možeš li reći nešto o tome djelu, kakvom se problematikom bavi i šta je po tebi današnji zadatak pisca, o čemu bi danas pisac trebao govoriti?


Više od decenije po završetku rata u BiH, izgleda da jedan suptilni, podmukli proces zamagljivanja događaja iz bosanskog rata doživljava svoj vrhunac ili je sigurno u fazi zrenja. Ono što su iskusili milioni ljudi u BiH pokriva neki veo neodređenosti, nebuloznosti. Ovo se posebno odnosi na političku interpretaciju rata. Ono što se ovdje zbivalo tumači se kao nekakav hobsovski sukob svih protiv svih u kojem su etničke skupine ratovale jedna protiv druge iz nekih mračnih i tajanstvenih razloga.

Kada odete u inostranstvo, većina stranaca koji se zanimaju za rat u BiH postaviće vam set predvidljivih pitanja. Ona obično sadrže termine kao što su "međuetnički" i "međuvjerski" konflikti. Ti epiteti su nedovoljni. Oni apsolutno ništa ne govore o prirodi samog rata koji se, ugrubo rečeno, svodi na agresiju jedne države koja je sa Slobodanom Miloševićem kao mastermindom htjela izgraditi još veću državu – Veliku Srbiju. Sve što se kasnije desilo je nusproizvod tog političkog projekta: i autonomija Fikreta Abdića i sukob između Hrvata i Muslimana ili, da budem precizniji, Armije BiH i HVO-a u srednjoj Bosni. Žalosno je što se taj rat sve češće svodi na nekoliko, kao bajagi, incidentnih slučajeva. Kao da se želi potencirati da se, eto, vodio taj neki barbarski rat između kojekakvih etničkih grupacija i da je u toku tog beščasnog obračuna došlo do nekih incidentnih situacija kao što je masakr na Markalama, "lokalni genocid" u Srebrenici, opsada Sarajeva.

Morao sam ti objasniti politički kontekst koji prožima likove romana. Pokušao sam u toj knjizi da, unutar jednog jasnog premda stravičnog političkog ambijenta, prikažem transformacije relativno mladih osoba koje su prošle kroz iskustvo rata i koje su kasnije na određen način postale žrtvama tih iskustava. Neki su se uspjeli iz toga izvući, drugi su išli linijom manjeg otpora i dozvolili da ih neprovarena sjećanja nasamare. Možda. Jer nisam ni ja potpuno siguran da li su neke individue iščašile zato što su iskusile rat ili zato što su takve kakve jesu, zato što su prihvatile određene izbore u životu, a nisu neke druge. Ne znam. Tih nekoliko poslijeratnih godina – bilo bi mi jako žao da budu potpuno izgubljene, izbrisane iz pamćenja. Želio sam kroz taj roman uhvatiti neke relacije između meni dragih osoba, atmosferu, neke sitne međuljudske draži i unutrašnja komešanja tih ljudi.

Priča zahvata tri bazična lika, koji se na neki način nose s iskustvom rata. Ne govore o tome drugima, ali razmišljaju o tome i povjeravaju se čitaocu. Mirela potpuno zataškava sjećanja na rat. Određuje se prema njemu kao da je on nedostojan komentara i refleksije. Tu se možda radi samo o svojevrsnoj samoodbrani jednog krhkog, labilnog bića od provale loše energije. Ovo je moje tumačenje, a neko drugi može iznijeti i drugačiji, osporavajući sud, jednako validan.

Što se tiče uloge pisca u savremenom svijetu, ona varira od ličnosti do ličnosti. Ne bih nikom mudrovao o „pravom načinu“ pisanja. Ne želim mahati formulom koja bi piscu propisivala šta mora poštovati prilikom pisanja, a mrsko mi je i ograničavati teme koje je pisac dužan tretirati. Danilo Kiš se mrštio na bukvojede. Ako čovjek nema snažnu motivaciju da piše, već to radi samo da bi se igrao, bolje mu je da odustane od nakane: neka se ne siječe drveće za njegove igrarije. Ali, ako je nešto piscu jako bitno da kaže, toliko da gori od želje da se okomi na tastaturu, i ako je tu prijeku potrebu izrazio kroz djelo koje komunicira s čitaocem, onda je on postigao svoj cilj.

Vrlo važan aspekt pisanja je i tretiranje odnosa između političke i socijalne stvarnosti na jednoj i intimnog života na drugoj strani. Od pojave televizije došlo je do neke čudne, perverzne promjene u poimanju te relacije. Ne moraju svi biti politički trudbenici, vođe nevladinih organizacija ili novinari. Međutim, iščezavanje političkog kao teme iz razgovora je nešto što me zapanjuje i užasava. Bizarno je da, recimo, mladi koji se obrazuju na pravnom fakultetu, na fakultetima koji favorizuju apstraktno razmišljanje, filozofiju, književnost, jezik, nisu sposobni da komentarišu političku realnost. Zastrašujuća je ta smrt zoona politikona. Njih boli glava od politike. Ona napinje njihove ne znam čime izmorene mozgove, baca ih u depresiju. Ustvari, ti apolitični narcisi ne raspolažu dovoljnim asortimanom ni informacija ni metoda da bi mogli da se pozabave političkom mrežom u koju su neizostavno i beznadežno ulovljeni.



Treći dio


O postmoderni, zločinima i religiji, i mnogim drugim stvarima


Da li tu možeš napraviti neku paralelu s postmodernističkim postulatima.

Koliko god da je uzdrmao Zapad na planu oslobađanja žena ili zaštite etničkih različitosti, postmodernizam je u izvjesnom smislu zatvorio Zapad, a možda i ovaj naš svijet kad je u pitanju etičko sagledavanje stvarnosti. Veliki broj postmodernista će ustvrditi da ne postoji univerzalna etika. Ubiti ovdje nije isto što i ubiti drugdje. Univerzalnost je sama po sebi, po njihovom mišljenju, fiktivna, postoje samo etike ograničene kulturnim međama, etike određenih etničkih grupa, ali ne i ona univerzalna. Cinizam takvog stava me uvijek ispunjavao čuđenjem i ogorčenjem. Prijatno je sjediti u kabinetu na kakvom pariškom univerzitetu ili u kućici od čokolade, teoretisati o opakosti univerzalnog morala i primati platu koja možda i ne bi bila tako visoka kad bi Francuska pustila Afrikance na miru.

Prije nekoliko godina, razgovarao sam s jednim momkom koji je bio upisao magisterij na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Razmetao se postmodernističkim klišejima. Kada sam mu kazao da ima smisla zauzeti se za univerzalnu pravdu, on je s prezirom i taštinom rekao: „Pa zar ti vjeruješ u univerzalnu pravdu?“ Da nema koncepta univerzalne pravde, ne bi se moglo suditi zlikovcima u Hagu. Taj sud jeste faličan po mnogo čemu. Ali da ga nije bilo, krvnici koji su tamo osuđivani dobijajući zapanjujuće blage kazne, slobodno bi hodali gradovima. Ovako, barem su nekako kažnjeni.

Svjedoci smo u današnjem svijetu refokusiranja na religiju i teološka pitanja. S druge strane, naročito u akademskim krugovima, imamo veoma jak trend postmodernizma, u kojem je nažalost moguće relativizirati i takve stvari poput ratnih zločina. Da li ti, kao deklarirani ateist, smatraš ovo regresivnim? Te kako se snaći u ovoj kaši? Frapantno je da i pojedini ljudi koje poznajemo, koji su imali priliku svjedočiti dobrom dijelu rata te na svojoj koži osjetiti sve strahote, zastupaju teze o izjednačavanju krivice i služe se eufemizmom „građanski rat.“ Da li su to simptomi sveopćeg zaboravljanja i odustajanja od odgovornosti što je možda u izravnoj vezi s činjenicom da ni do danas nisu uhvaćeni najodgovorniji za ratne zločine? U čemu se, po tebi, krije najveća opasnost danas kada govorimo o novim i starim ideologijama, da li doista živimo u jednom opskurnom vremenu, kao što je to rekao Paul Auster?



Kad je riječ o postmodernizmu, bojim se da je ta paradigma svela suštinske stvari samo na pitanje diskursa, jezika, kulturalnih razlika. Uzmimo jedan primjer: djevojčica je silovana negdje u Indiji. Ako postomodernistički partikularizam primijenimo u punom kapacitetu, znači li to da njeno silovanje u nekoj drugoj kulturi nije zločin?

Američki etičar James Rachels navodi primjer Eskima. Kod njih je, kao, okej ubijanje djece, dok se u zemljama kao što je Kalifornija čedomorstvo najstrožije kažnjava. Rachels zadire dublje u problem. Kod Eskima ili – da upotrijebim politički korektan termin – Inuita, čedmorstvo nije kulturalna osobitost poput nekog zadivljujućeg veza iz Kralja ili tetovaža amazonskih plemena. Oni su prinuđeni ubiti dijete zbog ekstremnih životnih uslova, u situacijama kada nemaju mogućnosti da ga hrane. U sretnijim okolnostima, daće ga paru koji nema djece. Učiniće sve da izbjegnu užasan čin ubistva. Tu se, dakle, radi o vanjskim okolnostima, o surovoj ekologiji koja tjera Inuite da poduzmu korake koji bi zgrozili nekog samozagledanog žitelja San Diega. Ovdje, prema tome, nije riječ o tome da li neko voli crvenu ili žutu boju, već o preživljavanju u okrutnim uslovima. Ubijanje u izuzetnim situacijama je ponekad neizbježno radi opstanka drugih. Ima postmodernističkih teza što vonjaju po kancelarijskom životu ljudi koji kao da nikada nisu imali neposredni kontakt s bijednima i unesrećenim. Teoretičari se poigravaju s onim što je u svijesti čovječanstva zakodirano kao zlodjelo, silovanje, ubistvo. Ponekad se pretjeruje u intelektualiziranju.

S druge strane, tu je i religija kojoj se toleriše jedan agresivan diskurs. Monoteističke religije Bliskog istoka – islam, kršćanstvo, judaizam – mogle su u jednom historijskom trenutku samo prisvojiti neke već izgrađene moralne vrijednosti, imputirati ih nekom nadnaravnom biću. Moralni uzusi potiču iz našeg višemilenijumskog življenja u jednoj surovoj biosferi. Eonima smo se morali boriti na razne načine i pridržavati se stanovnitih pravila da bismo preživjeli. Vremenom su se ta znanja zgrušala u moralne premise. A religije su ih uzurpirale. Zašto kažem „u jednoj surovoj biosferi“? Zato što možda u svemiru postoje druge biosfere koje nisu surove i u kojima su neke hipotetičke civilizacije skrojile potpuno drugačije moralne principe.

Prije nekoliko mjeseci, ekipa radijske emisije Peščanik gostovala je u Sarajevu. Govorila je i Latinka Perović. Ona se usredotočila na Srbiju, na duhovno propadanje srpskog društva i nesposobnost stanovnika te zemlje da se suoče s isplaniranim nedjelima kojima su na neki način doprinijeli glasajući za Slobodana Miloševića, podržavajući ga direktno ili indirektno, ali i šuteći, ne glasajući, ne boreći se za bolje, humanije principe. Kazala je da je i za vrijeme Miloševića bilo ljudi koji su bili protiv njega i koji su se bunili protiv režima, ali, kako je rekla, u takvim stvarima su proporcije iznimno bitne. Pretpostavljam da je htjela reći da je mnogo više ljudi bilo za Miloševića, a ako je jedna hrabra manjina ustala protiv balkanskog kasapina, taj omjer više služi na čast tim svijetlim primjerima, ali ne govori kompletno o srpskom društvu kao progresivnom, pacifistički nastrojenom. I danas, na tamošnjim izborima, pola glasačkog tijela glasa za fašiste.

Kad se diskutuje o bosanskom ratu, takođe su bitne proporcije, brojevi koji upućuju na smisao rata i etničkog čišćenja. Nisam pristaša ideje da je isto ubiti jednog čovjeka i hiljadu ljudi, jednog čovjeka i cijelo čovječanstvo. Važne su okolnosti i postoci, način kako je krvavi pir izveden. Neko ko je ubio iz nehata neće dobiti istu kaznu kao frik koji je s predumišljajem pobio deset prolaznika. Te su činjenice bjelodane, ali kada se priča o bosanskom ratu, one se zanemaruju.

Česta je fraza kad se raspravlja o bosanskom ratu: „Svi su jednako stradali.“ Rat nas je, tobože, zdrmao kao kometa, ničim izazvan, iznenadan, nalik poplavi, zemljotresu, nepogodama koje ne možemo spriječiti. Međutim, mora se razmotriti ko je isparanoisao Srbe da se masovno isele iz svojih zavičaja, ko je planirao etničko čišćenje istočne Bosne i Bosanske Krajine, ko je prvi povukao obarač, ko je pokrenuo tenkove i avione, ko organizovao svu tu eksjugoslovensku katastrofu. Insistira se na tome da je Sarajevo bilo pod opsadom i da je u Srebrenici izvršen masakr. Ostale gnusobe Mladićeve vojske se zanemaruju. Srpska vojska je opkolila Sarajevo i pobila hiljade ljudi u Srebrenici – to im se omaklo, a inače su se lijepo ponašali? Ne mogu prihvatiti taj pristup. Možda je on ugodan za tihe razgovore u finim, skupim restoranima gdje cijenjena klijentela ne želi da se svađa, ali to relativizatorsko viđenje je daleko od istine.


Danas imamo medije u Bosni koji na podmukao način blate najdemokratičnije političare u Srbiji, poput Čedomira Jovanovića ili Latinke Perović, a s druge strane, u ime „kapitala“ i „biznisa“, pokušavaju se reetablirati ljudi koji su imali najizravnije veze s brutalnom politikom i likom Slobodana Miloševića. Da li su i nedavni događaji u Sarajevu, ubistvo maloljetnog mladića u prepunom tramvaju, naočigled mase ljudi od kojih niko nije niti pokušao nešto učiniti – samo fragmenti jedne puno šire slike, sveopće dezorijentiranosti, nedostatka i gubljenja etičkog i ljudskog?



Mislim da je to tačno. Dnevni avaz je jedna jeziva, grozna novina. Ali ona samo odražava preovlađujući mentalitet, društvo lišeno čvrstih etičkih standarda, gdje je obrazovni sistem grozomoran, gdje se djevojke ševe s profesorima da bi stekle fakultetsku diplomu, gdje su ljudi pod neodoljivim uticajem mas-medija. Oni previše vjeruju televiziji i previše vremena provode pred tom kutijom.

Televizija, istina, informiše gledaoce o dešavanjima u svijetu, ona i educira, ali s druge strane ima i jako negativan uticaj na ljudsku psihu, na sposobnost rasuđivanja. Gledajući TV, moraš joj potčiniti svoja najvažnija čula, čulo vida i čulo sluha. Dopuštaš da ti jedan stroj magične privlačnosti satima puni glavu kojekakvim frivolnostima. Ta potčinjenost uredničkim politikama televizijskih kuća mora se odraziti na neuronsku mrežu. Televizija ti, na primjer, prikazuje nasilje, a ti ga posmatraš, zavaljen u fotelju, pijući gazirani sok od bazge i grickajući pistacije. Učiš se da nedjela posmatraš skrštenih ruku. Otupljuješ, navikavaš se da ne djeluješ. Naravno, nije sva krivica u katodnoj cijevi, ali jeste jedan značajan procenat.

Mas-mediji obavljaju lavovski dio posla u zaglupljivanju ljudskih bića, pogotovo srednje klase i sirotinje. Na djelu je vrlo snažan, opsežan proces. Federalna TV, Hajat, Pink ujednačavaju afinitete i stajališta pojedinaca. Vrijeme se provodi u komentarisanju površnih emisija. Nije loše, ako želiš upoznati nekog novog sebe, da ugasiš televiziju i apstiniraš od nje nekoliko mjeseci. Da više vremena ustupiš knjigama i novinama kako bi osjetio distinkciju. Promijenila bi ti se i percepcija svijeta.

Komercijalnim televizijama je cilj da zadrže pažnju gledaoca i zabave ga, kao da ljudi ne služe ničem drugom nego da ih se zabavlja. Čitao sam jedan esej u „Monde diplomatique“. Autor je citirao vlasnika jedne od najmoćnijih medijskih kuća u Francuskoj. Ovaj je rekao, parafraziraću: "Naš primarni cilj jeste da održimo pažnju gledalaca od jedne do druge reklame." Kada sam to pročitao, naježio sam se. Zašto bih svoje vrijeme ustupao direktoru neke korporacije? Da mi drži pažnju od jedne do druge reklame koja će me ubjeđivati da treba da kupim ovaj ili onaj sapun, šampon, sintetičku kafu s novim, nenadmašnim okusom?


Da li se stvarno gubi to neko viteštvo i čast kod ljudi - imamo sliku prepunog tramvaja, kako kažu bio je prepun i koliko može ljudi stati u taj tramvaj dakle 60-tak, niko nije reagovao. Šta možeš reći o ovome kao pisac, ova slika, na što te upućuje?



Prema pisanju štampe, ubili su ga sam zato što ih je on, biva, ružno pogledao. Pa kakav je to razlog za ubijanje ikoga? Hiljade i hiljade njegovih predaka probijali su se milenijima kroz život savlađujući nama nezamislive opasnosti. Skrivali su se od dinosaurusa, preživljavali tiranije, revolucije, ratove, epidemije. Taj momak nježnog lica bio je kruna te nevjerovatno duge i prekrasne borbe za život. I onda jednog dana, posljednji potomak tog jednog dugog lanca životâ nađe se u tramvaju i neki bezosjećajni, svirepi klinci ga ubiju iz čista mira, valjda da bi ispali frajeri. Treba naglasiti da se taj čin hibrisa, bezrazložnog zlodjela, dešava na sretnijem dijelu planete, u zoni gdje se ne umire masovno od gladi, gdje ima dovoljno struje i pitke vode, gdje žene imaju sreću da se mogu satima šminkati.

Taj dječak-ubica, mislim se, kakva je to osoba? Kako je mogao tako da postupi, da bude toliko nemilosrdan? On je možda bio motiviran gledanjem jeftinog akcionog filma. Uzmimo da mu je neki kriminalac, fiktivni ili stvarni, poslužio kao idol. Dječak je poželio da bude kao taj negativac, da pokaže kako mu oduzimanje nečijeg života ne znači ništa. Svojim nedjelom možda je htio da se uzdigne na društvenoj ljestvici. Svjedoci smo da nemilosrdni i beskrupulozni lakše dolaze do novca nego oni koji se oslanjaju na etiku. Za njega, biti svirep znači biti dobar, biti cool. Gramzivost obilježava naše doba, a naročito je to vidljivo u Bosni: nabildani imbecili s pogledom "zalazećeg sunca" koji vozaju limuzine, sponzoruše svih vrsta, od onih koje slušaju turbo-folk do onih koje mašu diplomama i obožavaju Štulića ili world music. Rastura nas divlji kapitalizam. Zamisli Zemlju kao sobu u kojoj ima pet kubnih metara drva, litra ulja i bure nafte. Svi ti resursi će se, naravno, jednog dana potrošiti. Samo što je Zemlja prevelika da bismo spoznali ograničenost njenih kapaciteta. Svi teže povećanju vlastitog materijalnog bogatstva. Ali kada se rezerve iscrpe, na koji će se način zadovoljavati te materijalne čežnje? Koncept skromnosti je toliko prezren. Pomeneš li ga, naići ćeš na zazor. Antika se s više poštovanja odnosila prema skromnosti. Vjerujem da će taj pojam sve više dobivati na značaju trošenjem Zemljinih resursa. Za nekih pedeset godina riječ "skromnost" možda neće zvučati tako jadno kao danas, jer će naprosto nestati nekih sirovina, roba, izvora energije. Moraćemo, u izvjesnom smislu, stegnuti kaiš i sjećaćemo se, s nostalgijom, ovog zlatnog doba konzumerizma. Da li je moguće da sve porodice na planeti imaju kola? Baš nisam siguran u to. Da li je moguće da svi Zemljani troše količine energije koje troši prosječan Amerikanac? Ne. Onaj adolescent što je ubio Denisa Mrnjavca... ne vjerujem da je bio skroman.

Dakle, potenciranje duhovnog i etičkog.


Duhovnog... taj pojam koristim s oprezom, mimo religijske terminologije. Kada religiozni ljudi brane svoje stavove – posebno mislim na one tri testosteronske religije koje sam spomenuo –, oni govore: „Kad ne bi bilo religije, onda bismo se svi međusobno poubijali; kad ne bi bilo Boga, ne bi bilo moralnog kodeksa i zbog toga bismo jedni drugima skočili za vratove." Po meni, to je jedan neuvjerljiv argument, čak i izraz kukavičluka. Šta ćemo s mnoštvom ateista koji nisu zločinci, već upravo suprotno? Religiozni će, naravno, kazati da su ti samozvani bezbožnici ustvari vjernici, ali to sebi neće da priznaju.

Šta je s drugim životnim oblicima, kao što su bonoboi, koji nemaju, koliko znam, nikakvu crkvenu organizaciju niti svetu knjigu? Kod njih je agresivnost i nasilje na niskom nivou, što je slučaj i kod nekih drugih čovjekolikih majmuna. Kako to objasniti? A neke ljudske zajednice su navodno vrlo religiozne, ali su iznimno agresivne i ratoborne.

Religije su lukavo prisvojile moralnu empiriju čovječanstva koja je već bila stečena kroz istoriju i praistoriju. Pojavile su se osebujne ličnosti, izvrsni govornici, vješti političari, neki su možda imali i neke neurološke prednosti ili probleme koji su se njihovim sljedbenicima učinili kao božanski dar. Ti ekscentrici su uvjerili svoju publiku da moralne norme dolaze iz metafizičkih regiona. Za mene, religije definitivno uzrokuju mnogo više zla nego dobra.

Kada se religija presadi u društveni kontekst, ona neizbježno postaje politički faktor. Na primjer, Islamska zajednica u BiH jeste politička organizacija, šta god njeni funkcioneri mislili o sebi i o onome što predstavljaju. Reis Cerić je politička ličnost koja ima zastrašujući upliv na bogobojazne mase. Prvi Queer Festival u Sarajevu zatvoren je zato što vehabijskim batinašima nije bio po volji. Te sablasne noći sačekivali su "nepodobne" i tukli ih u saradnji s grupama huligana. Umjereni muslimani su ostali uglavnom ravnodušni na premlaćivanje "pedera" u mjesecu ramazanu i tako se, htjeli ne htjeli, svrstali na stranu vehabija. Sekularni javni prostor je razoren, a vjerska država je ušla na mala vrata u noći 24. septembra 2008. Javna zbivanja svedena su na spektar koji ne iritira islamske radikale.


Zahvaljujući svojoj autokefalnosti, Srpska pravoslavna crkva funkcioniše po sličnim principima kao i Islamska zajednica, samo što je pravoslavna crkva mnogo više ukaljala ruke krvlju. Šta je, pak, s Katoličkom crkvom? Zločini kojima je kumovala pod papinskim vodstvom su neprebrojivi. Pogledajte samo Latinsku Ameriku i prisjetite se svih strahota što su se tamo zbivale od konca XV vijeka pa nadalje. Svaka vjerska organizacija koja drži do ljubavi, do dobra, trebalo bi da se samoukine nakon takvih zločina. Međutim, ona i dalje živi cuclajući vječno slatku lizu pod nazivom Strah ljudi od smrti.

Uvijek se potura priča da je religija sama po sebi uredu, ali se pogrešno interpretira. U kojoj to državi, u kojem to istorijskom razdoblju se religija interpretirala na "pravi" način? Navedite mi taj primjer. Karakteristika svetih tekstova je visoka metaforička gustina, s mnoštvom kontradiktornosti koje omogućuju bezbroj interpretacija, kako kome odgovara. Ti religijski manifesti ne mogu služiti u kreiranju političkih poboljšanja, a pogotovo ne u donošenju relevantnih etičkih procjena. Smatram da su te knjige odigrale svoju ulogu prije nekoliko stoljeća i više ne korespondiraju s potrebama današnjeg čovjeka.

Nikome ne bih nametao ova razmišljanja. Po svoj prilici, nikada nećemo biti u stanju da dokažemo da li postoji neko nadnaravno biće koje kontroliše univerzum. I postojanje vanzemaljaca danas je nemoguće dokazati. Da li će neko vjerovati u blagodatno dejstvo kakve nadnaravne sile, to zavisi od prirode tog pojedinca, njegove biografije, senzibiliteta. Problem je u navodnom božanskom aspektu tih nedodirljivih knjiga. Svaka dublja diskusija o islamu je limitirana, opasna za ljude koji su po rođenju muslimani, koji su nominalni muslimani. Zabrana na slobodno tumačenje Kur'ana je vrlo ozbiljan problem. Sve dok u ovoj zemlji negativna kritika Kur'ana ne bude javna i to na takav način da negativni kritičar ne mora strahovati za svoj život zbog izgovorenih riječi, sve dotle mi ćemo živjeti u posebnoj vrsti intelektualne neslobode, a književnici, kulturni poslenici, proistekli iz muslimanskog civilizacijskog kruga, moraće tešku bitku da vode protiv vlastitog intelektualnog usahnuća. Jer moraju da se autocenzurišu oko ključnih pitanja, jer im se niječu temelji slobode.

Svaki humor na račun islama dočekuje se na nož, tumači se kao izraz vulgarnosti, desničarenja, islamofobije. A dovoljno je uzeti neke otkačene stripove Roberta Crumba i vidjeti kako on ismijava kršćanstvo i njegove simbole, Krista, svećenike. Da li je Crumbu zbog toga neko zabio nož u prsa? Da li su ga kršćanski poglavari prokleli nekom fetvom?

U arapskom svijetu šezdesetih godina postojao je val kritički nastrojenih intelektualaca koji su se zalagali za strogi sekularizam u svojim zemljama. No, velike zapadne sile, posebno SAD, nisu im bile naklonjene zbog nekih svojih finansijskih računica. Mnogi od tih hrabrih sekularista smrtno su stradali u tim uraganima promjena nagore i islamskim revivalima. Zapad nikada nije podržao sekularne pokrete na Bliskom i Srednjem istoku zato što su bili opasni za njegov kapital. Jednoj Engleskoj ili Americi bilo je lakše sarađivati s totalitarnim režimima i vjerskim radikalima jer su se ovi rado prodavali Zapadu pod uslovom da imaju kontrolu nad dušama svojih podanika.

Nacionalni koncept umjesto kompetitivnog, konsocijacija i nacionalizam, kako doseći standarde velikih demokracija u kojima individualac nije predestiniran samom pripadnošću određenoj etniji ili navodnim vjerskim opredjeljenjem? Zašto je danas u Bosni nemoguće biti Bosancem i kako to objasniti nacionalistima ili konsocijalistima?


Moj stav je stav laika, a ne stručnjaka, politologa, pravnika. Postavlja se pitanje šta je starije, ljudsko biće ili kolektivitet, narod? Ja dajem prednost ljudskom biću i ono bi trebalo biti polazna tačka. Stoga se vrijedi boriti za građansko društvo, bez obzira što se ono u današnjoj Bosni čini tako dalekim. Vrijednosti, kvalitete pojedinca mogu se mjeriti izvan njegove pripadnosti naciji, etničkoj skupini, konfesionalnom kolektivitetu. Zagovarači ideje konsocijacije brane se jednom, rekao bih sofisterijom, koja je možda i nesvjesno proizvedena. Ona glasi otprilike ovako: kada bi se Bosna uredila kao građansko drušvo, Bošnjaci bi, kao većinci, bili ti koji bi preglasavali druge, manje brojne narode, prije svega Srbe i Hrvate. Ali to onda nije građansko društvo, već i dalje zemlja nacijâ! Konstitutivni narodi bi i dalje bili jedini relevantni glasači, kao što je danas slučaj.

Proces izgradnje građanskog društva je dugotrajan i spor. On je jedna višestoljetna reedukacija. Taj proces zasniva se, pored ostalog, na tome da se razbijaju predrasude o onima koji se od tebe razlikuju po kulturnoj, spolnoj orijentaciji, konfesiji, jeziku, boji kože. Sve do pedesetih-šezdesetih godina prošlog vijeka bilo je nezamislivo da Afroamerikanci zauzimaju važne pozicije na političkoj sceni, sve do pojave Martina Luthera Kinga. A danas, zahvaljujući mučnim i često krvavim transformacijama američkog društva, moguće je da se za predsjednika najmoćnije države svijeta kandiduje Afroamerikanac. Vijekovi političke i puke fizičke borbe potlačenih prethodili su toj novoj alternativi.

Svakom ljudskom biću treba dati mogućnost da odabere svoje puteve samostvaranja, kako bi rekao Rorty, a ne da ga se tjera, kao u Bosni, da bira između tri tora. Recimo, da bi osoba, potekla iz mješovitog braka, mogla napredovati u državnoj administraciji, mora se izjasniti kao pripadnik jedne od tri dominantne etničke skupine. Šta je to nego suptilna forma rasizma? Nemoguće je da budeš premijer države ukoliko se ne izjašnjavaš kao Srbin, Hrvat ili Bošnjak, a šta je to nego diskriminacija? Dejtonsko uređenje države ne ostavlja nikakvu mogućnost građanskoj opciji da se artikuliše u okviru državnog aparata. Šta god uđe u taj dejtonski mlin biva sameljeno, uništeno, pervertirano, ismijano.

Mi živimo u jednoj zemlji koja je politički organizovana ovako kako jeste zahvaljujući potpisu dvaju jako zločestih državnika, Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana. Oni su stavili potpis na Dejtonski sporazum. Slobodan Milošević koji je prerano i blaženo umro, a trebao je biti osuđen za genocid, učestvovao je u krojenju mehanizama ove današnje države. Monstruozno, zar ne? Posthumno nas jebe u glavu.

Četvrti dio


O apatiji, domaćoj književnosti kao svjetskoj i nauci


André Gide je jednom rekao da pisac mora znati kako da pliva protiv struje. Šta je to što bi ti kao pisac potencirao, koje su to stvari na koje bi trebalo najviše ukazivati, odakle bi ti krenuo, u kontekstu ove političke situacije u BiH?


Neophodno je osvještavanje te samodopadljive populacije koja maše indeksima. Milion puta sam o tome diskutovao s prijateljima. Mladi koji imaju privilegiju da se obrazuju nisu u dovoljnoj mjeri politički osviješteni i odgovorni.

Jedan od bosanskih fenomena su osobe koje studiraju književnost ali ih knjige gotovo i ne zanimaju, koje studiraju žurnalistiku ali ne čitaju novine. Što je još komičnije, smatraju da je to potpuno uredu i uopšte se ne pitaju gdje su zastranile.

Dakle konstatiramo jednu političku apatiju mladih ljudi.


Mnogo stvari se tu prepliće. Trauma rata je u prvom planu. Ljudi su bazično umorni, pogotovo oni koji su gnjilili na liniji ili preživjeli traumu opsade, svakodnevna granatiranja. Tu se razvilo ono što Carl Sagan primjećuje u jednom drugom kontekstu – poremećaj koncentracije. Zbog stresa, potrošenosti živaca, svijet nema snage da vodi dublje razgovore o socio-političkoj problematici. Biće potrebno i nekoliko decenija da ljudima ozdrave nervi. To je jedna činjenica za koju se mora imati razumijevanja.

Druga poteškoća je jedna opšta, čini mi se, tendencija, ne samo u Bosni već i na Zapadu: gubitak osjećaja za društveno-politička kretanja. Već sam o tome govorio. Dio krivice pada na televiziju koja svojim fragmentarnim serviranjem znanja i drugim cirkusarijama ne uči ljude da razmišljaju u koherentnim blokovima. Na to je mislio Carl Sagan kada je govorio o poremećaju koncentracije. Referirao se na američku omladinu. Izloženi snažnom uticaju muzičkih kanala poput MTV-a, koji vrvi od shortcutova, američki tinejdžeri razmišljaju u stilu kratkih rezova. Obrazovni sistem bi tu mogao umnogome pomoći. Već u prvom razredu osnovne tutnu ti štapiće i abakus u ruke i uče te da sabiraš, oduzimaš i dodaješ. Zašto se djeci u školama, od najranijih dana, ne bi držali časovi iz etike i politike, naravno prilagođeni njihovom uzrastu?

Dalje, ponavljam da vjerske zajednice imaju jedan maligan efekat na stanovništvo. Kroz svoje strukture, koje su ustvari političke, stvaraju iracionalan strah kod lakovjernih, kolebljivih, neobrazovanih. Nacionalne stranke u Bosni samo ubiru plodove iz tako stvorene tjeskobe i paranoje. Ni u mnogim zapadnoevropskim zemljama koje se hvališu svojom sekularnošću nesretna sprega vlasti i klera nije u potpunosti prevladana.

Nije li to tužno, što danas u 2008-oj godini razgovaramo o odvajanju vjere i države?


Nezgoda je u tome što je ovdje nemoguće otvoriti dijalog o tome. Nemoguće je razgovarati o nekim idejama koje se smatraju svetostima islama, jer bilo kakva oštrija kritika može izazvati pretjeran jed. Kritičar onda bude stigmatiziran kao islamofob, fašista, kao neukusni zajedljivac itd. Ali bez te vrste dijaloga stvarno nema ni oslobađanja drušva, u smislu da se ljudi oslobode iracionalnog straha koji je gorivo religijskim ideologijama.


Ne mogu odoljeti da ne iznesem jednu misao za koju se nadam da neći ispasti banalna. Dakle, u jednom mikroprostoru kao što je Bosna imamo isprepletenost tri monoteističke religije. Dakle, tu postoji neki potencijal, ako pretpostavimo puno sređenije odnose unutar zemlje, solidarnije, na drugim osnovama, dakle, ta divergencija bi mogla pomoći na neki način u današnjem još uvijek polariziranom svijetu. Mogli bi biti ostvareni dobri odnosi i sa islamskim zemljama a i s Rusijom kao i sa Zapadom. Iz toga bi se mogla izroditi čak i jedna perspektiva. Da li bi takva Bosna imala bolju poziciju ili prednosti u globalnom drušvu. Ovo je samo jedna hipoteza.


Nažalost, Bosna trenutno nema puno prednosti, zato što je to zemlja pred raspadom. To se faktički svaki dan može desiti. Nikada nije naodmet istaći da postoji jedna dupla prepreka s kojom valja izaći na kraj. Pod jedan, kolektivno iskustvo rata koje je užasno i pritišće ljude. Traume, često duboko potisnute, ne daju ljudima da se usprave, da prevaziđu košmare, lične, obiteljske, kolektivne. Pod dva, nevjerovatna, razgnjevljujuća nepravda koja je posljedica ponajviše zapadnoevropskih diplomatskih lukavština i beskrupuloznosti. Zemlja je podijeljena na dva asimetrična komada, ustanovljen je jedan entitet, Republika Srpska, nastao na pokoljima, progonima, etničkom čišćenju, genocidu. Njeni kreatori, Radovan Karadžić i Ratko Mladić, krvoločne su i okrutne osobe. Oni zasigurno nisu postupali, kao političari i vojskovođe, u duhu novozavjetnih zapovijesti, na koje se i pravoslavlje poziva. Pa ipak, gro srpskog naroda u Bosni i slavi ta čudovišta kao heroje. Njihovo autorsko djelo, Republika Srpska, i dalje živi u nadi da će se jednog dana otcijepiti i postati sastavni dio Srbije. Ta perspektiva je meni izvor svakodnevne nelagode.

Uprkos ovoj sumornoj slici, ne treba zanemariti mogućnost da se na mjestu današnjih trećerazrednih političara u Bosni, niotkuda pojave ličnosti koje će pokazati izuzetnu političku inventivnost i promijeniti stvari nabolje. Zvučim naivno, ali možda se jednom pojavi i neki ovdašnji Martin Luther King ili Patrice Lumumba, koji će zastupati nas "ostale" i naći načina da razbije etničke i religijske šeme kojima robujemo. Ovakva iznenađenja nisu rijetka u istoriji. Istina, nisu ni česta. Pojavljivale su se originalne političke ličnosti koje su društvo izvlačile iz govana. Nisu to bile mesije, već praktični i dalekovidi pojedinci koji su baštinili izvjesno istorijsko iskustvo i znali izvući lijek iz njega. Krasio ih je poseban vid političke odvažnosti i neustrašivosti. Ovo naše društvo je užasno kompleksno, pa su nam potrebne i individue s natprosječnom političkom inventivnošću.

Srbi, Hrvati, Bošnjaci – neka imaju svoje kanale kroz koje će se manifestovati kao etničke zajednice, neka imaju i pristup državnom aparatu po nacionalnom ključu. Ali ne znam zašto je tako teško otvoriti i četvrti kanal za ljude koji su građanske orijentacije, koji se evidentiraju kao "ostali", koji ne žele da se izjasne po etničkom kodu. Moralo bi se omogućiti i toj sekciji bosanskog društva da se razvija i ispolji kroz vlast.


Vidjeli smo, dakle, šta nedostaje društvu. Šta nedostaje književnosti na ovim prostorima? Kakvu književnost bi ti želio čitati, na jezicima koje razumijemo, iz bliskih područja? Koja je problematika po tebi nedovoljno eksponirana? Imali li neko sa prostora BHS (bosanskog, srpskog, hrvatskog) jezika koga preferiraš i voliš čitati?


Uh (smijeh), ovo je najteže pitanje. Nisam nikad čitao knjige zato što pripadaju određenoj nacionalnoj književnosti.


Da, ali si sigurno upućen u književnu produkciju na ovim prostorima.


Pratim je, ali ne mislim da sam u nju više upućen nego u, recimo, američku, koju takođe ne poznajem baš najbolje, kao ni francusku. Hoću da kažem da ni u jednoj nacionalnoj književnosti nisam domaći. Veličković, Jergović, Šehić, Arsenijević, Vešović, Edo Popović – to su mi neke prve asocijacije. U njihovim knjigama sam, uglavnom, uživao na jedan tužan način, pa čak i kad sam čitao Veličkovićev prvi roman Konačari, koji s humorom opisuje život Sarajlija pod opsadom. U prozama tih književnika osjeti se potreba da se kaže nešto urgentno, nešto nezaustavljivo, a ne tek puka želja da se bude piscem.

Šta da se kaže, konkretno, za bosanskohercegovačku književnost? Mislim da je potrebna ogromna mentalna energija da se probiju kore stereotipa da bi se doprlo do nečeg novog. U ovoj zemlji sve te vuče prema dole. Vrlo je teško probiti se kroz slojeve magle, odnosno kroz barikade oličene u kulturalnim klišejima, i stvoriti nešto svježe. A rat, koliko je koristan kao materijal za naraciju, toliko može i štetno djelovati na piščevo rezovanje. Ono: "Bio sam u ratu i znam sve." Ne vjerujem da ti golemo ratno iskustvo daje za pravo da olako sudiš o nekim vrlo kompleksnim fenomenima za čije razumijevanje je potrebno mnogo učenja i rada. Ratno iskustvo jeste neprocjenjivo, unikatno, ali ono ne može otvoriti put prema svim tajnama. Koliko je rat stimulativan za književnost, toliko može biti i varka, može zavarati čovjeka, stvoriti kod njega svojevrsnu oholost žrtve. Taština žrtve je termin koji je upotrebio neki mislilac pišući o Holokaustu. Kada nosiš neko pakleno iskustvo, ponekad budeš obmanut tim tovarom, tim nesvakidašnjim senzibilitetom. Uvjeren si da sve drugo možeš sagledati s lakoćom. A to nije baš tako, posrijedi je jedna kognitivna klopka.

Zbog konstantnog falsificiranja naše recentne istorije, nikad neće biti dovoljno literature o nedavnom ratu, na užas čitalaca koji, otvorivši knjigu, zavape: "Zar i ova o ratu?" Mislim na falsificiranja od strane zapadnih diplomata, pravnika, novinara, lobista, raznih handkea i limonova. Uvijek će se morati raščišćavati skrama koju oni nabacuju.

Pisanje, prije svega proze, nije samo ispisivanje ličnog životnog iskustva koje stičeš savijajući kičmu, stišćući zube, udarajući pesnicom, prolazeći kroz ljubavne ili bračne lomove... Pisanje proze je i ispisivanje čitalačkog i intelektualnog iskustva. Ono podrazumijeva učenje, čitanje, razgovor s ljudima koji su isto tako u svijetu knjiga, filozofije, sociologije, književnosti, koji ti daju duhovnu hranu drugačijeg tipa nego što je stičeš kroz druženja s "običnim" ljudima.

Koliko god tema nekog djela bila zavičajna ili lokalna, kroz način na koji se razvija naracija mora progovarati neka svijest o članstvu u čovječanstvu. To se ponekad osjeti i u melodiji neke fraze, kao što ćete u nekoliko sekundi nekog remiksa čuti isprepletene muzičke uzorke sa svih kontinenata. Nije dovoljno citirati stranog pisca, režisera, referirati se na neki američki ili francuski film da bi učinio svoju književnost svjetskom. Bitno je kako se određene situacije među ljudima dekodiraju, kako se povezuju, kako neke dijaloge ulančavaš i kako objedinjuješ događaje, šta akcentiraš u svojoj naraciji, a šta marginalizuješ, šta stavljaš pod jako osvjetljenje, a šta zadržavaš u sjeni. Irelevantno je da li je mjesto zbivanja u Ćoralićima ili u Londonu, već kako se to zbivanje organizuje, u kom smjeru teče, kako se okončava. Tu je puls globalnosti.

Pisci koji se služe malim jezicima u težem su položaju od onih koji pripadaju velikim. Ovi kao da imaju u ruci megafon, čuje ih na stotine miliona ljudi. Asocijacije vezana za, recimo, New York ili London široko su rasprostranjene. Imamo izvjesnu, makar maglovitu predstavu o tome šta je London ili Pariz, dok vrlo mali broj ljudi ima neke, makar i klišeizirane asocijacije o ovom ili onom gradu u Bosni, Hrvatskoj, Srbiji. Pariz, London, New York, Buenos Aires su kozmopolitski megalopolisi gdje se prepliću sve postojeće kulture. U tom kompleksnom preplitanju, zaiskri svjetlost koja je bliska zajedničkom jeziku svih ljudi. Buenos Aires u Sábatovom romanu O junacima i grobovima je na jedan uzbudljiv način i moj. Gibbonov Rim je i moj. Kureishijev London je moj. Austerov New York je takođe moj. U homogenim, malim sredinama teško se iskobeljati iz predrasuda i mentalitetnih ograničenja koja su duboko provincijalna. Sarajevo nije izuzetak od toga, bez obzira što su mu puna usta nekog njegovog multikulturalizma koji je zapravo mizeran i fiktivan. Pisci iz malih sredina, koji su uspjeli probiti te čelične obruče, morali su uložiti kudikamo veći napor nego pisci iz velikih gradova na Zapadu, gdje postoji, da tako kažem, veći koeficijent planetarnosti i svjetskosti. To je jedna tužna konstatacija. Ali evo vam primjera Kiša, Pekića, Kovača. Iz njihovih opusa se vidi koliko su ti romansijeri radili, učili i čitali da bi svoje malonarodno iskustvo univerzalizirali, koliko su se mučili da probiju olovne barijere provincijalnosti i pronađu model pomoću kojeg će o tim malim sredinama progovoriti kao da se radi o dijelu čovječanstva, a ne o zasebnoj vanzemaljskoj vrsti. Izvesti tu transpoziciju je titanski poduhvat.


Želio bih se vratiti na možda ključni događaj naših života, a to je rat. Ja se, na primjer, sjećam da sam imao prvi kompjuter commodore 64, da sam bio crtač stripova, da sam imao ogromnu kolekciju stripova, da sam se počeo s tih svojih nekih 15-16 godina po prvi puta zanimati za beletristiku: prijatelj mi je posudio Stepskog vuka od Hessea, i to me je promijenilo, postao sam kontemplativniji, okrenuo se u drugom pravcu, čitanja, knjiga. Završavajući osnovnu školu u godinama prije rata, trebao sam ići s nekom stipendijom u Split, u likovnu školu, i najednom, dolazi vrijeme '91./'92 i nestaje taj moj svijet, nestaju stripovi, knjige, košarka, sve što sam imao. Aktualiziraju se srednjovjekovni, divljački načini ponašanja. Kako si ti kao dječak koji je počeo čitati Borgesa sa svojih 15-16 godina, doživio početak rata, u šta se pretvorio taj tvoj svijet. I šta ti je najviše nedostajalo?


Puno stvari mi je nedostajalo. Sve ono što si u to vrijeme možda trebao da radiš, ali nisi imao mogućnosti. Ja sam se prijavio dobrovoljno u Armiju. Htio sam da budem u vojsci, mada nisam proveo puno vremena na liniji, bio sam u personalu. Jedno ranjavanje na Lohovskim brdima u zemunici – geler se rikošetirao. Imao sam sreće. Drugi su ranjavani po nekoliko puta, nekoliko puta ustajali iz mrtvih. Odluka da stupim u vojsku je bila moja, nije me niko natjerao na to. Mogao sam se izvlačiti cijeli rat, skrivati se, ali privlačio me taj izazov. Bilo bi, naravno, dobro da se rat nikada nije ni desio, ali opet možda možeš izvući i jednu korist iz te ludorije: spoznaš da politika nije apstrakcija, nego nešto što može da ti se razbije o glavu, da ti pojede najljepše godine. Nepravedno je prema onima rođenim sedamdesetih godina, ali ja ipak mislim da su stariji, naši roditelji na primjer, njihova generacija, najžešće osjetili taj preokret, katastrofalnost te devedeset druge. Mi smo, ipak, bili klinci u svojim omladinskim furkama, ali ta generacija ljudi koja tada bila u srednjoj dobi najsnažnije je doživjela taj prelom. Poraz jednog sistema, jednog stila života. Oni su izgradili, utemeljili svoj život u prošlom sistemu, a onda je najednom došao apsolutni haos. Sve se urušilo. Staru paradigmu nije zamijenila nova, nego je nastupio krvavi urnebes. Iz Jugoslovena pretvoreni su u "balije". Kolege s posla su ih na neki način izdale. Sve što su decenijama sticali izgubilo je vrijednost preko noći, ostali su bez nekretnina, bez radnih mjesta, bez prijatelja Srba koji su im dojuče čuvali djecu, a sada su im istu tu djecu granatirali s Grabeža i ostalih kota.

Srce mi se stegne kad se sjetim tih nekoliko predratnih godina. The Cure, Stone Roses, Pixies, Ekatarina Velika, Partibrejkers, Dino Dvornik, Miladojka Youneed - kada čujem stvari tih bendova, osjetim neki budalasti žal za tim vremenom. Kakvo je bilo to doba? Kao kad pišeš hemijskom olovkom čija je tinta pri kraju. Olovka tad najviše brlja i imaš utisak da tinte ima još na litre, a ustvari je ostalo još pola kapi. Takvo je bilo to vrijeme neposredno pred rat, samo je divljanje JNA po Hrvatskoj bacalo neku sjenu na te godine. Ljeta koja su prethodila ratu... kao da se odvijao veliki oproštajni party od jednog sretnog života. To se posebno odnosilo na srednju klasu, koja je danas sjebana i ponižena. U vrijeme Ante Markovića, ona je doživjela vrhunac, svi ti prosvjetni radnici, poslovođe u Kombiteksu, kojekakvi referenti, službenici, inžinjeri, vojna lica, radnici na željeznici... Onda se sve to rasulo. Pola mog razreda je otišlo na drugu stranu, veze su presječene.

Nedostaju mi neke stvari koje su tada trebale biti iživljene, neke ljubavi... ma ja sam jedan sladunjav i patetičan tip, osjetljiviji nego što bih volio biti. U vojsci sam vodio kasarnski život. Nemaš, dakle, slobodu, imaš osamnaest godina i umjesto da studiraš, da se zabavljaš, loviš cure po plažama, ti robuješ vojnom režimu. Neki drugi ljudi su se možda bolje snašli u ratu. Ta neka moja osjetljivost i naglost su dosta toga upropastile. Meni je falila sloboda, bio sam mlad, ali opet svjestan šta se dešava. Nekoliko puta mi je padalo na pamet da pobjegnem iz Bihaća. Ta želja, na svu sreću, nikada nije bila toliko jaka da bih poduzeo odlučujuće korake. Uvijek je misao da treba da ostanem, da pomognem, da bi me grizla savjest ako bih pobjegao, odnosila prevagu u svakoj teškoj dilemi. Po završetku rata, bacio sam svoju otužnu uniformu u jedan kontejner pun smeća koji je tihom vatrom gorio cijeli rat. Onda su uslijedile poslijeratne godine studija u Sarajevu. U kafiću King Kong mi smo se liječili, on nam je zamjenjivao psihijatrijsku ordinaciju...

Ponekad se pitam kakva bih osoba bio da nije bilo tog prokletog rata. U svom romanu pisao sam o tome da li neko zapadne u psihičku degeneraciju zbog rata ili jednostavno zato što je takav kakav jeste. Nikada nećemo moći sa sigurnošću odgovoriti na to pitanje. Rat ti daje opravdanje za sve loše što učiniš u životu. Uvijek ga možeš pozvati u odbranu i govoriti: "Eto, to je zato što sam ranjen, što sam godinama čučao po rovovima." A možda i imaš pravo. Itekako.

Jučer sam pričao s prijateljicom koja je mnogo mlađa od mene. Njen razred iz srednje škole je bio nacionalno homogen. Moj je bio etnički mozaičan i raspao se u proljeće devedeset druge, kada smo zbrzano završili četvrti razred. Naša razrednica, profesorica hemije, bila je supruga nekog SDS-ovog funkcionera. Pobjegla je u naručje JNA ostavivši naša svjedočanstva u zaključanoj kaseti, pa su je drugi profesori morali razvaljivati da bi nam podijelili dokumenta. Sjetio sam se trojice školskih drugova i razmišljao o tome kako su prošli u životu. Sva trojica jako inteligentni, daroviti, elokventni. Zanimljivo, svaki je bio duhovit na njemu tipičan način. Pred njima je bila, da se poslužim otrcanom sintagmom, svijetla budućnost, mogli su napraviti nešto od sebe. Sva trojica su ostali u opkoljenom Bihaću. Sva trojica moji nekad bliski drugovi. I šta je bilo s njima? Jedan od njih, s kojim sam se družio još od djetinjstva, jedan rječit, radoznao i pomalo nestašan mladić, izvršio je samoubistvo u ratu – aktivirao bombu i skočio s mosta u nabujalu rijeku. Drugi se prijavio u HVO. Jedne noći ubio je dijete iz nehata, u afektu, želeći da izrešeta tipove koji su ga provocirali, nazivali ga "vlahom". Treći je bio u jednoj bihaćkoj brigadi, proveo rat na linijama. Navukao se na horsu. Da li je svemu tome kriv rat?


Studirao si francuski jezik i književnost. Zahvljujući činjenici što sam tvoj prijatelj, znam za činjenicu da ti već oko deset godina proučavaš i neuroznanost. I pratiš literaturu o tome. Proučavajući to područje već toliko vremena, možemo o tebi govoriti i o jednoj strani tebe, znanstvenoj.


Ne mogu biti znanstvenik. Treba imati diplomu za to. Ja sam tek znatiželjnik koji se živo interesira za pojedine oblasti nauke.


Dobro, ovo pitanje ne inicira problematiku akademskog statusa. Mislim da nam kažeš nešto više o tome kako je došlo do tvog interesovanja za to područje znanosti, i šta je u tome tebi najintrigantnije te da li imaš nekih svojih teza znanstvenih ili subjektivnih o toj problematici?

Moje zanimanje za neuroznanost, za problem povezanosti svijesti i mozga, ima neku vrstu opravdanja i podloge u ranijim interesima za nauku u cjelini. U srednjoj školi sam bio solidan matematičar i fizičar. Išao sam u matematičko-računarski smjer u Gimnaziji Moše Pijade, u doba Šuvarovog usmjerenog obrazovanja. Čak su me poslali i na republičko takmičenje iz fizike za učenike osnovnih škola u Doboju. Ondje se nisam proslavio. Osvojio sam zadnje ili predzadnje mjesto. Trebalo je riješiti neki užasno težak zadatak. Ali bilo mi je drago da sam se našao među djecom koja su bila mnogo bolji fizičari od mene. Ipak, iz tog višednevnog boravka u Doboju ostale su mi u sjećanju scene koje u principu nemaju nikakve veze s tim takmičenjem. Sjećam se da sam čitav film prespavao u nekakvom kaubojskom kinu, a sutradan me je moj domaćin, dječak čiji su me roditelji primili na spavanje, ujutro probudio tako što mi je opalio čvoku. Tako se ponekad vraćaš u stvarnost – zdrma te u glavu.

Moj otac je inžinjer mašinstva i stručnjak za klimatizaciju, ima nepreglednu kolekciju alata u šupi. Dijelom mi je i on prenio ljubav prema nauci i bricolageu. Ne zanima mene samo neuronauka, već sam se oduševljavao i oduševljavam se otkrićima u fizici i biologiji, genetici, nauci o evoluciji, astronomiji, astrofizici, kozmologiji. Znanja iz tih domena prikupljao sam čitajući knjige popularnoznanstvenih autora. Neki od njih su tek specijalizovani pisci, a drugi su književno nadareni naučnici: Lee Smolin, Stephen Hawking, Carl Sagan, Richard Dawkins, Michio Kaku... Među naučnicima koji su pisali o problemu odnosa svijesti i mozga izdvajaju se Todd Feinberg, Jeffrey Schwartz, Oliver Sacks, Nicholas Humphrey, John Eccles, Antonio Damasio...

Moje čitanje popularnoznanstvene literature traje otprilike koliko i čitanje beletristike. U određenim razdobljima života probudio bi mi se interes za neke naučne zagonetke. Tako, odavno me zanima kako su povezani svijest i mozak. Šta je svijest? Kako neurolozi, psihijatri, psiholozi objašnjavaju taj fenomen? Postoje razni teorijski pravci, često proturječni, koji pokušavaju osvijetliti taj problem. Neki naučnici smatraju da svijest nije ništa drugo do rezultat biohemijskih procesa u mozgu. Drugi, poput nobelovca Johna Ecclesa, brane hipotezu da je svijest zaseban fenomen izvan materijalnog svijeta i da je ona, ako sam dobro shvatio, sazdana od posebnih "mentalnih događaja", takozvanih psihona. Ovo već podsjeća na SF-roman. On dalje iznosi smjelu, ekstravagantnu tvrdnju da svijest nastaje kao posljedica kvantnih procesa u mozgu. Ja nisam načisto sa svim tim pretpostavkama. Nisam siguran koju bih ideju mogao prihvatiti. Najbliži sam, ipak, načelu Ockhamove britve: ako se nešto može objasniti jednostavno, odbaci sve elemente koji kompliciraju tu jednostavnost. Ako se zasad svijest ne može objasniti izvan materijalnog, onda je uputnije da ostanemo pri vajnim biohemijskim procesima. Takvog tumačenja se ne treba bojati kao što se ne treba bojati ni, po mom mišljenju, činjenice da čovječanstvo vodi porijeklo od nepojmljivo jednostavnijih i primitivnijih životnih oblika. Ta bojazan se često izražava u onom uproštenom pitanju: „Pa zar smo postali od majmuna?“ A ja se pitam: šta je, na kraju krajeva, tako loše u majmunima? Nečiji očevi bili su stoput opakiji od prosječnog čimpanze.


Jednom si rekao da te frapira koliko među naučnicima ima jako dobrih pisaca, dok te pomalo zabrinjava to što u djelima „pravih“ pisaca, ima vrlo malo nauke. Taj preslik baš i nije proporcionalan. Također, postoje neki pisci kao recimo Houellebecq – kojeg cijeniš zbog značajne uloge nauke u njegovom djelu, naročito u njegovom najboljem romanu. Možeš li nešto više reći o tome, o toj tvojoj preferenci?


Opet se moramo vratiti na religiju. Njeno prisustvo u literaturi je mnogo češće i prihvatljivije nego, recimo, „napadno, nekritičko uvaljivanje nauke u književnost“. Često se u literarnim krugovima nauka tretira kao sistem koji uškopljuje književnost, koji hladi literarnu magmu, raspršuje energiju. Rekao bih da se ovdje radi o kolosalnim predrasudama koje, moguće, vuku korijen iz romantizma XVIII vijeka. Najveća prepreka tome da se nauka više osjeća u literaturi jeste možda i činjenica da nauka nije dovoljno doprla do ljudskih bića generalno.

Prije nekoliko godina razgovarao sam s jednom prekaljenom spisateljicom u Tuzli. Susreli smo se tamo u sklopu književnih susreta. "Nauka je zlo", rekla je. Kad sam je upitao zašto, ona se zamislila. Uslijedila je korekcija: "Nije nauka zlo, ali jeste tehnika." A zahvaljujući tom zlu otjelovljenom u autobusu, ona je iz Sarajeva doputovala do Tuzle. Zašto nije dosljedna, zašto nije ostala u Sarajevu ili otpješačila do Tuzle? Znatan broj književnih kritičara i pisaca koji proizvode la littérature générale gaje prema naučnom vokabularu neku bizarnu averziju. Suprotno tome, religijska terminologija je dobrodošla iako je često zamumuljenija od znanstvene. Jedan poznat pisac rekao mi je jednom prilikom: "Ako mi na prvim stranicama pisac opisuje svemirski brod koji leti kroz vasionu, ja istog trena prestajem čitati i tražim drugu knjigu."

Naravno, nikada neću moći, zbog neupućenosti u nijanse naučnih eksplikacija, reći da poznajem do u tančine neke čudesne pojave kao što je duga ili nastanak sedre. Ali nešto mogu naslutiti od toga. Prava je šteta za čovjeka ako namjerno propušta priliku da se educira u tom pravcu, naročito zbog aktuelnog procvata naučnopopularne književnosti na Zapadu, u prvom redu među Anglosaksoncima.

Trzavice između nauke i religije traju stoljećima. Ako se u literaturi dâ primat religiji, to prolazi, a ako se primat dâ nauci, to se kritikuje. Pokušao sam sebi objasniti zašto je to tako. Možda zbog manjka interesa za nauku u širokom čitalačkom miljeu? Upliv religije je i dalje vrlo, vrlo jak. Zadnjih nekoliko decenija zapljuskuje nas povratni val religijskih pravaca, ne samo u pogledu islama, već je u usponu i evangelizam, kao i hinduizam u Indiji. Poznato je da se u nekim američkim državama biju bitke o tome da li treba u osnovnim i srednjim školama uvesti predmete koji će kreacionizmu davati isti značaj kao i darvinizmu.


Nedavna sociološka istraživanja u Evropi pokazala su da što je veći uticaj vjerskih lobija u jednoj državnoj zajednici, to je veći indeks korupcije i negativnih turbulencija u drušvu.


To se uklapa u neke tvrdnje koje sam ranije iznio. Nedavno sam bio na jednom internet-forumu. Jedan od učesnika govori o tome kako ne bi bilo loše da se vjeronauka uvede u obdaništa. On tvrdi da u svim društvima u kojima je religija preovlađujuća, ima i manje kriminala, zlodjela, manje ubistava itd. Zaboravlja da su to zatvorena društva koja se drugima ne povjeravaju o svojim slabostima. Istorija nam pokazuje da religija i nije neki lijek za nedaće u društvu.

Katolička crkva? Dovoljno je navesti nekoliko primjera: lov na vještice, odnosno na nepodobne žene, inkvizicija, genocid u Latinskoj Americi. Pa šta je Kolumbova bagra, sve vjernik do vjernika, uradila na Kubi i Hispanioli? Podigni zvonik i onda udri po starosjediocima, siluj, pali, vješaj. A to je bio samo uvod u bezbrojne pokolje u obje Amerike. Pa Vatikan se pravio da ne vidi Auschwitz!

Islamska društva su dugo kontrolisala trgovinu robljem u Africi. Muslimanski trgovci robljem bili su osnova jedne unosne privredne grane raširene do dokova Garonne i Antila. Individue koje su se izjašnjavale kao vjernici, jezuiti, dominikanci, hodže, popovi – oni su znali činiti strašna zlodjela. Pitam se kako su mogli tako zaglibiti ako su se pridržavali principa dobra i ljubavi. Hajde da su to bili malobrojni izuzeci, ali ne, tu se radi o opsežnim zločinačkim aktivnostima pod komandom ili uz aminovanje vjerskih poglavara. Nijedna religija nije dala jasan odgovor na te aberacije. A pokajanja su ima blijeda ako se uopšte i odluče na njih.


Za kraj, vratimo se omiljenoj temi, a to je literatura. Molim te da kažeš nešto više o piscima koji su uticali na tvoje stasavanje. Možemo se tu referirati i na neke tvoje književne preference.


Već sam govorio o tome. U početku su to bili Borges, Márquez, ruski realisti. Kasnije sam prošao kroz fazu čitanja fantastičnih pisaca – Buzzatija, Cortázara, Zamjatina, pisaca koji se na razne načine udaljavaju od realističkog predstavljanja stvarnosti.

Kundera je bio jako u modi krajem osamdesetih godina. Svi gimnazijalci s nešto soli u glavi su ga čitali. Ja sam ga izbjegavao iz nekog pubertetskog kaprica, zato što ga je većina čitala. Pročitao sam samo Smiješne ljubavi i na tome ostao. Nisam ga otkrio, dakle, kao tinejdžer, nego tek krajem devedesetih godina. Tada sam progutao sve njegove romane koji su mi došli pod ruku. Slično je i sa Primom Levijem, kojeg sam isto tako nanjušio prije nekoliko godina i koji mi je jedan od omiljenih pisaca, vrlo stimulativan. On je rijetka ptica. Pored toga što zastupa strogi etički stav u svojim logorološkim djelima, on piše i o nauci, igri, o nekim čisto materijalnim, organskim, kazaću, ljepotama života. Objavio je knjigu priča Periodički sistem. Svaka priča nosi naziv nekog hemijskog elementa. U svakoj od njih Levi povezuje svoja iskustva hemičara zaposlenog u kombinatu s iskustvima survivora Auschwitza, koji živi u jednoj poslijeratnoj Italiji.

Ima dosta meni dragih autora i ako ih se ne sjetim sada, bojim se da ću stvoriti pogrešnu sliku o tome kakav je moj književni ukus. Njegovo profiliranje nije neki sistematičan proces. Ono se dešava po instinktu, povodim se za nekim teško objašnjivim afinitetima. Philip K. Dick je jedan zanimljiv i zapostavljen majstor. On je možda i žrtva starog stereotipa da, ako je nešto komercijalno, onda je i šund. Napisao je jedno pedeset romana. Među njima ima nekoliko njih koji u mojoj intimnoj biblioteci zauzimaju mjesta remek-djela. Radi se o izvrsnim ostvarenjima koja zadiru u anticipativne sposobnosti čovjeka, u strahove zapadnjaka, u probleme s kojima se nosi jedno visoko tehnologizirano društvo, u paranoju od koje je Amerika patila i pati, koja ju je raspamećivala u vremenu Nixona i senatora McCarthyja. Strah od zamišljenih ili stvarnih komunističkih urota, od terorističkih organizacija. To su romani Ubik, Tamno skeniranje, Čovjek u visokom dvorcu. Ubik je roman koji govori na jedan dubok i uvrnut način o strahu od smrti, o stanjima pomjerene percepcije, polusvijesti, o uticaju komercijalnog na ljudska bića, o moći reklame, o njenom dejstvu na svijest. Oblikovala se čitava jedna dickovska estetika koja se prenijela i u film, taj retrofitted future. Blade Runner je po mnogim elementima, po pitanjima koja postavlja, po ekonomičnosti naracije, možda i prevazišao svoj predložak, roman Sanjaju li androidi električne ovce.

Takođe neki pjesnici su mi značajni. Kavafi, recimo, sa svojom nepretencioznom istoričnošću i Walt Whitman sa svojim gotovo starogrčkim vitalizmom koji je samo premješten u modernu Ameriku. Američki pisci i realisti takođe. Samo, teško mi je od njih izdvojiti nekog koji mi je bio posebno bitan. Ne bih smio zaboraviti ni Francuze, Rabelaisa i njegov čarobni i humoristični roman, podsmješljiv i optimističan. Zatim, jeguljastog Molièrea, Montesquieua, Montaignea, Maupassanta. Dakle, Francuzi čija prezimena počinju na M. Pa, naveo bih i prosvijetiteljske filozofe kao što je Diderot, realiste, među njima ponekad dosadne Zolu i Balzaca, ali nenametljive, gostoprimljive, druželjubive. Ego nekih velikana poput Joycea je toliko jak u njihovoj prozi, usisavajući, da on obično uništava svakog pisca koji se upinje da podražava Uliks. Zola i Balzac nisu takvi, bez obzira što su ponekad preopširni. Nesavršenstvo njihovih djela dopušta piscu da štošta preuzme iz njih a da se ne devalvira u epigona.
Možda se varam, ali moram sa žaljenjem konstatirati da je francuska proza u zadnjih nekoliko decenija u opadanju. Sve se više provincijalizira i zatvara u kulturno-socijalne parohije. To je taj nombrilisme, gledanje na svijet u okviru vlastitog, najužeg intimnog prostora, pariškog Šestog arondisimana, svog stana...

Sartreu takođe odajem počast, njegovoj zbirci priča Zid, kao i esejima u kojima objašnjava zašto vrijedi pisati. Po njemu, književnost treba da ima smisao ne samo za onoga koji piše, nego i za one koji je čitaju. Na piscu je onda da odabere postupak. Ali čini mi se da je ovaj sartreovski pristup danas prilično zanemaren u korist nekog intimističkog pisanja. Na tu poetiku malih stvari nedavno se osvrnuo i George Steiner. A i Ryszard Kapuscinski se okomio na tu modu. Kaže otprilike: "Toliko toga se zbiva u svijetu, a pisci kao da nemaju ničim drugim da se bave nego vlastitim psihičkim problemima." Naravno da i psihički problemi imaju svoje mjesto u literaturi, ali kada su oni izdvojeni iz cjeline ljudskog postojanja kao da su centar svemira, onda se valja zabrinuti.

O nekim pjesnicima bih mogao toliko toga reći, o Baudelaireu, o Rimbaudu, o Villonu... Ta francuska književnost je toliko bogata, višeslojna da ja i dan-danas pronalazim neke zanimljive autore i nepoznate tekstove meni poznatih autora – tekstove koji su odnekud izvučeni, iskopani iz podruma kojekakvih biblioteka i arhiva, iz nekakvih brda dokumenata i ostavštine.

Jedna od zanimljivih pojava u književnosti XX vijeka bio je i Emil Cioran. Kroz svoje aforizme dočaravao je jedno stanje duhovno, psihičko, kakvo je postojalo, po mojoj ocjeni, u glavama mnogih Bosanaca i koje je izazvao prošli rat... i posljednji, nadam se. On je veoma koristan, kao pisac, za nekoga ko želi da vježba stil. Taj njegov kristalni jezik, oštar kao britva, dobar je za svakoga ko želi izoštriti svoj francuski. Odlična je vježba prevoditi Ciorana. A francuski nije bio njegov maternji. On je u svojim kasnim dvadesetim napustio rodnu Rumuniju i otišao u Pariz. Tamo je učio francuski, naučio ga i počeo na njemu da piše. Tu se sad postavlja pitanje prelaska pisca na strani jezik. Cioran je uvijek govorio da je u tim godinama učenja često bio u društvu nekog osiromašenog plemića. Ovaj ga je stalno ispravljao, što je inače karakteristično za Francuze, i govorio mu "ne kaže se tako, nego ovako", stalno ga je kritikovao i pomogao mu da ovlada tim nimalo lakim jezikom. Pitali su ostarjelog Ciorana zašto nikada nije pokušao da napiše neku prozu, roman na francuskom jeziku. Odgovorio je u ovom fazonu: "Ja nisam sposoban za to jer ja sam se vježbao samo da pišem filozofske aforizme na francuskom, a za prozu su potrebne potpuno druge kompetencije."

Možeš biti oduševljen nekim piscem i u njemu pronalaziti čitav jedan univerzum koji je tebi značajan, međutim, drugima e taj pisac, recimo, gadi, ili ga mrze, ili im je dosadan, naporan. To je fascinantan fenomen. Na primjer, kada čitam Kunderinu Šalu, u njoj pronalazim toliko poticajnih drama i saznanja, uživam u lepršavosti pripovijedanja, u nenametljivosti stila, uživam u nekim lukavstvima pisca, u melankoličnom glasu naratora. Drugi će, pak, reći da ih Šala uspavljuje, da se u njoj ništa uzbudljivo ne dešava, da se ne mogu skoncentrisati čitajući je, da ih ničim ne privlači. I čitaće Iskandera. Naravno kroz vlastiti književni ukus govorimo o svojim afinitetima, o svojim znanjima i neznanjima, skiciramo sopstveni psihički portret, svoje sklonosti, mržnje, ignorancije, svoje lično i društveno iskustvo.

Borges je definitivno zanimljiv književni slučaj. Moje poimanje književnosti ne bi bilo ni blizu takvo kakvo jeste da Borges nije izašao u svijet sa svojim opusom. Bilo je autora i prije njega koji su težili nekom internacionalističkom svjetonazoru. Ne mora se pisac, samo zbog pukog jezičkog zajedništva, osjećati dužnim da polaže račun svome narodu i domaćoj čitateljskoj publici. Ta nova matrica koja je promovirana s Borgesovim djelom prisutna je u pisanju mnogih. Ponekad oni toga čak nisu ni svjesni. Čitati staronordijske epove, čitati i ponašati se prema toj lektiri kao da je tvoja baština, ništa manje nego baština tvoje nacije, tvoje Argentine, tvog Buenos Airesa. Opus nekog gaučo-pjesnika podjednako je važan kao i staroindijski spjev ili starogrčka mitologija. Sve te tvorevine duha stoje jedna uz drugu, rame uz rame. To je kopernikanski obrat u doživljaju književnosti. Možda to nije bilo Borgesovo otkriće, ali je on pisac koji je taj preokret najsugestivnije osvjestio kod brojnih pisaca i čitalaca.


Jednom si rekao da su ti silni postmodernistički teoretičari na neki način smučili Borgesa i njegovo djelo – sa svojim hard core referiranjem na djelo tog pisca.



U beskrajnim postmodernističkim palamuđenjima, Borges se uzima kao važan reper. Mene apsolutno ne zanima da li je Borges postmodernista ili modernista, da li njegove priče obiluju ovom ili onom vrstom tekstualnosti. U posmodernističkoj priči o Borgesu prevladavaju beskrajne tirade o raznim vrstama prosedea, tekstualnim efektima i drugim suhoparnostima. Vergla se o tekstu, o marginalnim stvarima. To je gubljenje vremena, zamagljivanje, cerebralna brbljarija.

Taj Borges, taj neki robot koji se rastavlja i sastavlja na univerzitetima, nije moj Borges. Moj Borges je Borges zalazaka sunca u Montevideu, golubijih sumraka, borbi pijetlova, Borges hrabrosti, kozmopolitskog Buenos Airesa. Taj Borges intertekstualnih citatnosti – od toga se meni diže kosa na glavi. Naravno, teoretičari imaju potpunu slobodu da naglabaju o tome, ali ja nisam čitao Borgesa zbog toga, zbog tih šarafa i zupčanika koje pronalaze u tom famoznom Tekstu. Oduševljavati se tim prosedeima, a ne vidjeti šta je ispod toga, na šta ti prosedei upućuju, u čemu je verv Borgesovih pripovijedaka i soneta, to je jedan vid sljepila, to je gubljenje vremena na sporedne stvari. Kao kad bi pored nekog kauča stajali ljudi i umjesto da sjednu na taj kauč, njima to nikako ne pada na pamet iako ih bole noge, i stalno pričaju o šavovima na tom namještaju, o šarafima i ekserima koji ne daju kauču da se raspadne.




0 comments:

Post a Comment

Let's hear from you